Njene rijeci, k’o rijeci stranca
kad trazi put u kasni sat
shvatih ‘ko je kad ime je rekla
oprosti, nisam ti prepozn’o glas
Veli mi, davno sam znala
mi smo na staklu tek topli dah
nemam jos puno, al’ i to bih dala
da te bar jednom ugledam
Poznato zvono i stan
vrata otvorih sam
a tamo sjene, tek oci njene
i strah na licu umorne zene
Ref.
Rekla je odlazim, ovo je rastanak
moram te i ovaj put’ ostavit’
al’ mojom voljom to nece bit’
Tisina moj je prijatelj stari
a rijec drag i rijedak gost
redam slike k’o cvijet u herbarij
mislim na nju i prolaznost
Ne gledam nikad’ u dlan
ponekad pobjeci znam
od sitnih stvari i od zamora
do ploce hladnog mramora
Ref.