Nikola Puzovic – Divljina

Kako je, izlazim iz zgrade

prvi pogled naslutit’ mi dade

vrebaju vjestice, mumije, vampiri

sve neki likovi stari

Vucem se i ja kroz pozamasnu masu

koracam polako, tonem u farsu

gledaju me gledaju, omesti se ne daju

takva ti je to okolina, naizgled nekad i fina

u biti zlo i naopako

Dakako, pomislih u trenu, sta je ovo

vidim li ja najzad nesto novo

ne, jer iluzija sve je

samo malo pijeska sto k’o snijeg veje

U tom pijesku nesto se skrilo

ne znam sta, cudno je bilo

tu je moje sve, otislo na isti nacin

sta se desava i sta ja to radim, uh

Ref. 2x

Divljina je to, divljina je sve

divljina sve oko mene

obmanuta rulja, bolesni umovi

misle da je dobro, a znamo da nije

Otici treba negdje dalje (dalje)

a ne prozivljavati konstantno ove ralje

razmisljah ja vec dugo

sta preostaje na kraju ti drugo, (nista)

otici na mjesto koje si pomislio

Kada ti si cuo rijec koju vec sam izgovorio

mozda to bi bilo jos i najbolje

trebalo bi samo imat’ malo volje

jer neka kaze netko koji smisao je

i gdje razlika je

Haha, gluposti od vas, ma ’ajde

nista, nista, sve je u redu

lazemo se, lazemo, (dobro, dobro)

idemo, idemo, (kobno, kobno)

Ref. 2x

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *